RADIOKLUB VARAŽDIN

Aktivnosti radioamatera Varaždina započinju tridesetih godina prošloga stoljeća i vezane su za nekolicinu entuzijasta i zaljubljenika radiotehnike koji su djelovali pojedinačno ili u malim grupama, a Varaždinske vijesti u broju 11 od 27. srpnja 1945. zabilježile su: «Lijep primjer pokazala su petorica mladih radioamatera grada Varaždina: Prerad Barbot, Vladimir Vigele, Jovan Mario, Teodor Hirš i Cvetko Rukavina.»

Njihov davni san, njihova ideja, sada su ostvareni: iz ničega, bez ičije pomoći, prepušteni sami sebi, sagradili su emisionu radiostanicu. Stajalo ih je to mnogo muke, dosta truda je uloženo, čak i probdjevene noći vječitog proračunavanja i eksperimentiranja, no napokon se čulo:» Ovdje Radio Varaždin. Radimo na kratkome valu od 31 metar sa relejnom stanicom na 34 metra. «

Istina, ti mladi ljudi nisu bili organizirani kao neko društvo ili klub, već su uglavnom djelovali samostalno i samozatajno sve do 27. studenoga 1948. godine, kada je u okviru Narodne tehnike grada Varaždina održana Osnivačka skupština Društva radioamatera za grad Varaždin. Skupštinu je otvorio Vladimir Vigele, a o dosadašnjem djelovanju i radu  govorio je Viktor Flojhar.  Društvo je postalo i član Zemaljskog saveza radioamatera u Zagrebu,  danas Hrvatskoga radioamaterskog saveza.  Društvo  je tijekom sljedeće godine organiziralo dva A tečaja i jedan B i brojilo je 110 članova od toga 68 člana s A ispitom i 9 s B ispitom.  Društvo je djelovalo nekoliko godina i bilo je među najboljima u Hrvatskoj, a najaktivniji članovi bili su Teador Hirš, Prerad Barbot, Cvijetko Rukavina, Vladimir Vigele, Jovan Mario, Radmilo Perić, Viktor Flojhar, Bojan Turko, Stanislav Priher, Feliks Habek, Milivoj Marić, Franjo Šupljika, Franjo Kovač i drugi.

 Nažalost, nakon nekoliko godina izuzetno uspješnog djelovanja, rad Društva je prekinut sve do 30. lipnja 1955. godine kada je osnovan samostalan RADIOKLUB VARAŽDIN i to za područje grada Varaždina i kotara. Za predsjednika je izabran Antun Risek. Sjedište Kluba bilo u Nazorovoj ulici 2, brojio je 50 članova i upisnina je bila besplatna.

Rad  Društva radioamatera i Radio kluba Varaždin u to vrijeme vezan je uz postojanje i rad Narodne tehnike Varaždin prvenstveno zbog materijalne i financijske pomoći. Inače, Radio klub Varaždin jedan je od osnivača Hrvatskog radioamaterskog saveza i njegov vrlo aktivan član.

U Varaždin se 1962., poslije studija u Zagrebu,  vratio Smiljko Job, a iste godine u Varaždin se doselio i Vice Kekez, te inteziviraju rad Radio kluba Varaždin koji je bio uglavnom neaktivan  od 1956. godine. Njihovim dolaskom i oživljavanjem rada Kluba  započinje neprekidan i izuzetno uspješan  rad  Radio kluba Varaždin, koji ne posustaje do danas.

Radio klub dobiva prostorije uz Gradsku vijećnicu grada Varaždina, ulaz iz Gajeve ulice. Jedan od prvih tvorničkih kratkovalnih primopredajnika, koji amateri tih godina u Varaždinu koriste, je Geloso. Iznad dvorišta gradske vijećnice razapeli su antenu G5RV.

Radio klub 1968. godine poboljšava opremu nabavkom prvog SSB kratkovalnog primopredajnika NCX-3. Time Radio klub Varaždin postaje jedan od prvih radioklubova u državi koji počinje raditi  SSB tehnikom rada. Iste godine nabavljen je i primopredajnik za ultrakratki val  Contest 25.

Radioamateri intenzivno rade na kratkom valu, održavaju veze s mnogo zemalja širom svijeta, te Radio klub dobiva prva značajnija priznanja za svoj rad. 1967. godine iz USA stiže diploma WAC  za održane i potvrđene veze sa svim kontinentima. Iste godine Radio klub dobiva diplomu United Nations za održane veze s članicama Ujedinjenih nacija.

Najaktivniji operatori u to vrijeme bili su Ivan Koražija, Franjo Micek, Želko Kocbek, Darinka Ramuščak, Željko Prandell, Rajko Radosavljević, Franjo Sajko, Helmut Rijavec, Milivoj Marić, Ivan Pongračić, Zlatko Delonga, Nevenko Brcković, Zlatan Ribić, Franjo Novak i Smiljko Job.

Osim sekcije YU2HDE u Gajevoj ulici, aktivna je i sekcija YU2CAO u prostorijama tadašnje policije gdje rade Vice Kekez, Slavko Stipanić i Nikola Mirić. U varaždinskoj Gimnaziji radi sekcija YU2CAM gdje su najaktivniji Franjo Kuća, Velimir Ostoić, Miroslav Dolenc, Milan Gorski i Zlatko Branilović.

Osim rada u primopredajnim sekcijama, održavaju se i tečajevi. Uz konstruktorski tečaj održan je i tečaj za nove operatore te ga 1968.godine uspješno završavaju Branko Klepač, Nevenka Jerneić, Stjepan Job, Miroslav Kadija, Josip Hrg, Ivan Breški, Zlatko Ptiček, Željko Šipek i Hrvoje Vančik.

Sekcija Radio kluba Varaždin s pozivnom oznakom YU2CBE u prostorijama današnje Županijske zgrade na Franjevačkom trgu, aktivira se 1968. godine. Ta je sekcija godinama bila nositelj aktivnosti na ultrakratkom valu.

Uz Contest 25 za UKV posjeduje i BC191N- BC348R za kratki val. Na ultrakratkom valu ozbiljno se radi u mnogim natjecanjima. Tome je pridonijela i dozvola za korištenje prostorije na vrhu varaždinskog vodotornja iz koje radioamateri CBE-a održavaju daleke veze, a započinju i prve ekspedicije na lokalne vrhove. Radioamateri su česti posjetitelji Ivančice i Ravne Gore. Naravno da se u to vrijeme nije moglo automobilom na vrh Ivančice, već su se radiostanica i oprema spremale u ruksake te se polako pješačilo  na vrh.

No zadovoljstvo ostvarenih veza s tih uspona bilo je daleko  veće od umora prilikom takvih vikenda. Najaktivniji članovi sekcije CBE  tih godina bili su : Marija Rožmarić, Branko Klepač, Zdravko Cafuk, Marijan Banić, Ivan Žmegač, Nevenka Žmegač, Stjepan Job, Marijan Borović i Zvonko Tumpić. 

Polaganje radioamaterskih klasa među radiamaterima primarni je zadatak, pa tako1969. godine radioamaterske klase polažu i Vesna Vigele, Zdravko Martan, Željko Ilić, Zdenko Blažičević, Zvonimir Marić, Vladimir Vigele i Tomislav Tolić. 

 

Godine 1971. nabavljena je i prva suvremena radiostanica iz Japana. To je bio TRIO TS 510 koji  doprinosi još kvalitetnijim vezama na kratkom valu. Ekipa Radiokluba s tom istom radiostanicom sudjeluje te godine na velikim vojnim manevrima i dokazuje izvanredne sposobnosti u održavanju veza. Posada stanice bila je u sastavu: Stjepan Job, Vladimir Svržnjak, Valent Mateuš i Božidar Višnjić.    

Godine 1974. nabavljene su suvremene kratkovalne radiostanice firme Sommerkamp ( danas poznatije kao Yaesu ) i to FT277B i prva tvornička linearna pojačala FL2277. Time Klub značajno dobiva na snazi signala, a tome je pridonijela i nabavka suvremene kratkovalne Yagi antene tvrtke Fritzel FB53 koja se mogla rotirati, i čime Radio klub Varaždin postaje jedan od najbolje opremljenih klubova u tadašnjoj državi. Osim ovih FT277B Klub posjeduje i nekoliko radiostanica tipa TRIO TS 515. Aktivan je u sedam primopredajnih sekcija i to: YU2HDE u Gajevoj ulici, YU2CBE na Franjevačkom trgu, YU2CAO sekcija kod policije, YU2CAM u Gimnaziji, YU2CAK na varaždinskom vodotornju, YU2CBX u Tekstilnoj školi i YU2XOP kod vojske. Osim rada u klupskim sekcijama aktivni su i radioamateri koji posjeduju svoje osobne stanice kod kuće. To su bili Smiljko Job, Zvonko Tumpić i Branko Klepač.

Radio klub Varaždin prvi u Jugoslaviji počinje održavati veze tehnikom rada uz pomoć amaterskih satelita kao što je bio OSKAR-7B.

Tih godina, uz već prije spomenute operatore, u Klubu počinju raditi Stjepan Đurin, Žejko Vugrinec, Stjepan Sraga, Vinko Đurinec, Vilim Hrubec, Željko Jakopović i ostali.

U Klub stižu i najveća svjetska priznanja u radioamaterskom hobiju. Radio klub Varaždin sekcija YU2HDE dobiva plaketu 5BDXCC br. 312 s datumom 28.01.1974. godine kao prvi radio klub iz Jugoslavije koji ju je uspio osvojiti. To je priznanje koje izdaje Američki savez radioamatera ARRL za održane i potvrđene veze s više od 100 raznih zemalja na pet osnovnih radioamaterskih opsega .

Osim rada na kratkom valu radioamateri su aktivni i na ultrakratkom valu. Ide se i na udaljenije vrhove od Varaždina, a varaždinski radioamateri javljaju se s Velebita i Zavižana. Koristi se transverter s 28 MHz na 144 MHz snage 10 W koji je izradio Zdravko Martan. Napravljeno je i linearno pojačalo snage 80 Wata. Klub posjeduje i transverter s 144 na 432 MHz, a od antena Klub ima 2 puta po 11 elemenata Yagi za 144 MHz i 18 elemenata Yagi za 432 MHz-a.   

Klub osvaja prvo mjestu u državi u popularnom natjecanju UKV maraton.

Međutim, 1975. godine Radio klub mora seliti iz prostorija u Gajevoj ulici na današnji Trg bana Jelačića 17 gdje tadašnja Narodna tehnika dobiva prostorije za korištenje. Na toj lokaciji Radio klub djeluje do 2004. godine. Klase tada polažu novi operatori i u Klubu su veoma aktivni Danko Tkalec, Zlatko Pocedulić, Vjeran Strahonja, Ninoslav Jalšić, Željko Benc.

Intenzivno se održavaju radioamaterski tečajevi. Klub 1976. godine održava čak 8 tečajeva za operatore i radioamaterske konstruktore. U Klub je učlanjeno gotovo 400 članova. Otvaraju se nove sekcije, i to u Rudarskoj školi, Metalskoj - elektro školi i sekcija u Knegincu. S tim brojem članova i s 9 aktivnih sekcija Radio klub Varaždin je jedan od najvećih klubova u državi.

U to vrijeme veliki je interes radioamatera za rad na radiostanicama. U sekciji HDE stalno su u pogonu dvije radiostanice FT277B i TS510. Operatori čekaju u redu i po nekoliko sati da se oslobodi radno mjesto i da mogu održati koju vezu. Za rad noću kada idu najbolje veze, mjesta za radiostanicom rezerviraju se danima unaprijed. 

Interesantni su podaci da je 1976./77.god. položilo ispite 180 operatora C klase i 16 operatora B klase, a godinu dana kasnije 116 operatora C klase i 12 operatora B klase. Može se reći da je tada radioamaterizam bio u trendu i da je to bilo vrijeme kad je bio najveći interes mladih za taj hobi. Tome je pomogla i agilna uprava Radio kluba u kojoj su se u to vrijeme naročito isticali svojim radom dugogodišnji predsjednik Vice Kekez, Josip Hrg, Branko Klepač, Ivan Žmegač, Stjepan Đurin, Danko Tkalec, Vlado Vigele, Željko Dvoržak, Vladimir Svržnjak, Jasminka Pavlec, Ivan Agreš, Ivan Divjak, Smiljko Job, Stjepan Job, Josip Ernoić, Vinko Đurinec i Žejko Prandell.

Radio klub organizira prikupljanje sredstava za nabavku 6 novih suvremenih radiostanica tipa Yaesu  FT301.

Intenzivno se radi i u natjecanjima. Radio klub koristi svoje velike potencijale u broju uređaja i velikom broju izvrsnih operatora u Kupu narodne obrane ( tadašnje najznačajnije natjecanje u Hrvatskoj ) i nekoliko godina za redom osvaja prvo mjesto. To je bilo vrlo važno, jer su se na taj način u to vrijeme mogla opravdati sredstva koja je Radio klub dobivao od lokalnih uprava.

Radioamateri 1977. godine u Jugoslaviji dobivaju na korištenje 160 metarski opseg koji je bio i ostao veoma popularan kod radioamatera u svijetu. Zahvaljujući suradnji s radioamaterima  Murske Sobote, ekipa Radio kluba Varaždin javlja se s njihove lokacije u WPX kontestu na tom opsegu (drugo po veličini natjecanje radioamatera svijeta) i osvaja drugo mjesto u svijetu, što je ostao najveći uspjeh varaždinskih radioamatera sve do devedesetih godina prošlog stoljeća.

Osim rada u natjecanjima, varaždinski radioamateri ističu se i u humanitarnom radu. Osim nabavke lijekova koji se nisu mogli nabaviti normalno u ljekarnama i u pojedinim državama, vrijedi spomenuti i događaj  26.08.1977.godine kad su članovi Radio kluba primili poziv s norveškog broda koji je imao havariju u oluji kraj francuske obale,  te pomogli da se obavijesti francuska obalna straža i pomogne Norvežanima.

Radioamateri pomažu i drugim tehničkim i sportskim udrugama u organizaciji i odvijanju njihovih priredaba i natjecanja. U to vrijeme kad još nisu bili izmišljeni mobiteli, a telefoni nisu bili sastavni dio svakog domaćinstva, amaterske stanice bile su nezamjenjive kod atletskih maratona, priredaba, biciklističkih utrka itd.

Godine 1978. održan je Zbor radioamatera u Boru. Ekipa radioamatera iz Varaždina predstavljala je ekipu Hrvatske u Radiomreži za opasnost i uvjerljivo osvojila prvo mjesto. U ekipi su bili Zvonimir Makovec, Stjepan Đurin i Danko Tkalec.

Tih godina radioamateri nabavljaju rashodovane teleprintere i počinju održavati prve veze RTTY tehnikom. Nabavkom potrebne tehnike održavaju se i prve veze na UKV-u tehnikom rada uz pomoć meteoritskih rojeva.

Osim radioamaterizmom bave se i planinarstvom, pa posjećuju planinske vrhove kao što je Cincar u Bosni i Hercegovini, Durmitor u Crnoj Gori, Velebit i sl., ali ne da bi se samo divili ljepoti krajolika, već su to naporni usponi dugi i po desetak sati kako bi se na te planine donijela kompletna radiooprema (uređaji, antene, stupovi, šatori, rotatori, strujni agregati, gorivo, hrana itd.), u cilju ostvarenja što daljih veza na UKV-u. 

Najaktivniji operatori krajem sedamdesetih godina bili su Danko Tkalec, Željko Vugrinec, Stjepan Job, Stjepan Đurin, Vladimir Vigele, Eugen Čalopa, Zoran Košmerl, Jasminka Pavlec, Stjepan Kliček, Krunoslav Popović, Vilim Hrubec, Dražen Kavur, Tonči Martinić, Stjepan Krsnik, Mario Cifrek, Drago Pavić, Antun Belošević, Željko Benc, Tomislav Jarmić, Nevio Pintar, Nenad Nothig, Milan Jakšić, Draženka Vugrinec, Stjepan Šegović i drugi.

Nabavljena je nova oprema i Klub je bogatiji za izvrsnu Yaesu FT107M postaju, nabavljen je kilowatni Cliperton Dentron L linear i kupljena je 4 elementna Yagi antena za 14 MHz Hy gain 204 BA. Veoma je aktivna i sekcija u Rudarskoj školi YU2CRM.

U Klubu radi i konstruktorska sekcija, a vodi je Danko Tkalec. Izrađena je učionica za obuku telegrafije i snažno pojačalo za kratki val s cijevima QB5/1750.

Radio klub osniva još jednu sekciju i to je Sekcija građanskog opsega gdje su aktivni amateri koji se javljaju na CB bandu.

Trajno će u sjećanju varaždinskih radioamatera ostati 1981. godina. Varaždin slavi 800 godina postojanja i Radio klub Varaždin uspio se izboriti za korištenje specijalnog prefiksa YZ9 tijekom cijele 1981.godine. Klub koristi te godine i jedan posebni prigodni pozivni znak YZ9VZ.

Već prvog dana godine kada su se varaždinski radioamateri pojavili na opsegu, postali su glavni hit. Takoreći nije bilo radioamatera u svijetu koji ne bi htio održati vezu s Varaždincima. Od početka su gužve bile neopisive, na opsegu se stvarao dojam da YZ9 stanice rade s nekog «rijetko aktivnog pacifičkog otoka», a ne iz Varaždina. Mnogi radioamateri čekali su i po nekoliko sati da dozovu varaždinske stanice. Tome je doprinijelo  i to što je Radio klub izdavao te godine diplomu 800 godina Varaždina, koja se dobivala za ostvareni određen broj veza s različitim radiostanicama iz Varaždina. To je bila diploma izrađena na platnu – neuobičajenom  materijalu za radioamaterske trofeje, a izradila ju je Varaždinska industrija svile. Diplomu je osvojilo i mnogo amatera izvan Europe, a tisuće i tisuće prigodnih QSL karata odaslano je u sve krajeve svijeta, tako da su baš radioamateri bili ti koji su uvelike doprinijeli da svijet sazna za 800 godina postojanja Varaždina. Te godine predsjednik Radio kluba Varaždin bio je Josip Hrg i taj posao u suradnji s gradskim čelnicima i Upravom Kluba izvrsno je odradio.

Prvog lipnja 1982. godine Radio klub osvaja i diplomu  5BWAZ br. 162, kao 162. u svijetu i opet prvi klub u bivšoj državi za održane i potvrđene veze s više od 150 zona na 5 radioamaterskih opsega. Nedugo iza toga osvojena je i konačna plaketa za vezu sa svih 200 zona. 

Konstruktori u Radio klubu ne miruju. Postavljaju se novi antenski stupovi, a pod vodstvom Eugena Čalope napravljene su i postavljene monoband Yagi antene za 21 MHz i 28 MHz-a.

Sekcija YU2CBE koja nije bila aktivna od sredine sedamdesetih godina, kad joj je oduzeta prostorija na Franjevačkom trgu, opet se aktivira i to na tavanu kuće na Trgu bana Jelačića. Vadi se oprema iz ekonomata Radio kluba koja je bila pohranjena nekoliko godina, dižu se antene za UKV i ponovno je Radio klub Varaždin aktivan na tim opsezima. Kupuje se pojačalo s CX250 cijevima. Tu je veoma aktivan Antun Belošević, a poslije preuzima i vodi tu sekciju Robert Šestanj Perić Početkom osamdesetih godina na kratkom valu veoma su aktivni Darko Martinčević, Zlatko Pap, Siniša Puzak, Mario Levanić, Miljenko Leskovar, Željko Fadiga, Damir Piskač, Zvonko Horvat, Zdravko Tuđan, Aleksandar Tolić, Nenad Šobak, Željko Mudri i drugi. Predsjednici Radio kluba Varaždin u osamdestim godinama bili su Josip Hrg, Stjepan Job, Tomo Dolovski, Vučko Stojanović, Vice Kekez, Stjepan Đurin i Vladimir Svržnjak.

Nova sekcija u Klubu tih godina je Sekcija mikro računala gdje se okupljaju prvi zaljubljenici u osobna računala, odnosno preteče PC-a koje se nabavljaju tih godina. 

Od značajnijih priznanja vrijedi spomenuti i osvajanje diplome DLD 1000 kao najviši oblik DLD diplome, tj. za veze s preko tisuću njemačkih sekcija tzv. DOK-ova. Skupljanje veza i QSL- karata za tu diplomu započeto je još šezdesetih godina pod vodstvom pokojnog Željka Prandella da bi bilo dovršeno 1985. godine.

Članovi Radio kluba i dalje su vrlo aktivan u radioamaterskim natjecanjima. Najveći uspjesi bili su osvajanje prvog mjesta u svijetu u Mir Miru kontestu (u organizaciji ruskih amatera) 1989. godine i osvajanje prvog mjesta u Europi u All Asian kontestu (u organizaciji japanskih amatera) 1990. godine. 

Početkom devedesetih godina u Radio klubu formira se jedna skupina radiooperatora koja ima želje postići još bolje rezultate u natjecanjima, pa čak postoji želja da varaždinski klub bude prepoznatljiv po tome u cijelom svijetu. Ti operatori bili su svjesni da to neće biti moguće ostvariti radom iz grada, zbog smetnji koje su njihove stanice radile na susjedne TV prijemnike, telefone i slično, te je zbog toga tražena lokacija sa strujom, a smještena dalje od naselja.

Takva lokacija pronađena je u Brezju, južnom ulazu u grad Varaždin gdje je postojao  srednje valni odašiljač Radio Varaždina koji se nije koristio, jer je program emitirao na ultrakratkom valu. Uz dozvolu tadašnjeg direktora Radio Varaždina Josipa Levatića, radioamateri započinju radove na toj lokaciji. Na lokaciji postoje dva stupa visine 24 metra, koja su držala srednje valnu antenu, te na jedan od njih postavljaju 6 elementnu Yagi antenu za 28 MHz. 

Konstruktor Stjepan Sraga preuređuje postojeće linearno pojačalo, umjesto elektronskih cijevi QB5/1750 stavlja jednu 3CX3000 i 1991. godine sve je spremno za prva ozbiljnija natjecanja.

Već te 1991. godine Varaždinci postižu zapažene rezultate. U otvorenom prvenstvu Amerike (ARRL kontestu) osvajaju treće mjesto u svijetu telegrafijom i još bolje drugo mjesto u svijetu fonijom odradivši za dva popodneva čak 2497 veza sa stanicama iz USA i Kanade. Iste godine na najvećem svjetskom natjecanju radioamatera (World Wide kontest) osvajaju treće mjesto u Europi. Koristi se specijalni pozivni znak 4N2V.

Ovi rezultati bili su veliki poticaj za sav rad natjecateljske ekipe koji slijedi iza toga sve do današnjeg dana.

Nažalost, te godine Varaždin i cijela Hrvatska zahvaćeni su Domovinskim ratom. Normalno da rat nije mogao proći bez radioamatera. Oni nesebično ustupaju svoje znanje, radiouređaje i sebe same za obranu domovine Hrvatske. To se  najbolje osjetilo u rujnu 1991. godine za trajanja rata u Varaždinu kada gotovo svi članovi Kluba pomažu u oslobađanju Varaždina. Poslije toga mnogi odlaze u razne postrojbe Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, te svojim znanjem veze na ratištu u mnogome doprinose oslobođenju Hrvatske.

Kad se rat proširio i na Bosnu i Hercegovinu, radioamateri su se iskazali i na održavanju humanitarnih veza, spajajući obitelji koje su bile raseljene širom Europe. Tu se naročito angažirao član Radio kluba Mario Blass koji je održao tisuće takvih veza.

Nakon priznanja samostalne države Hrvatske 1992. godine, zbio se veliki događaj u životu hrvatskih radioamatera. Hrvatska dobiva svoj vlastiti pozivni znak  9A. Radioamateri Hrvatske koriste tu oznaku, opet su velike gužve na frekvencijama i svi žele odraditi vezu s novom državom. Naravno, Varaždinci su opet tu prisutni.  

Za potrebe rata nabavljeno je mnogo radiostanica, koje poslije korištenja za vojne potrebe, dolaze u vlasništvo građana, te na taj način Radio klub dobiva nove članove koje školuje i organizira im polaganje radioamaterskih klasa. Do sredine devedesetih godina u Klub se učlanjuje i preko stotinu novih amatera godišnje.

Svaki petak na ultrakratkom valu odvija se Sked Radio kluba Varaždin, gdje se na simpleks kanalu javlja i preko tridesetak učesnika. Agilno rukovodstvo Kluba gdje se ističu Vladimir Svržnjak, Stjepan Đurin, Antun Dobrotić, Eugen Čalopa i drugi svake godine organizira klupske izlete na Ivančicu gdje se druže radioamateri Kluba i njihove obitelji.

To nije bilo samo druženje, jer istovremeno UKV sekcija radi u najvećim UKV natjecanjima, te teži postizanju što boljih rezultata uz korištenje što bolje opreme. Postižu se zapaženi rezultati na UKV-u, osvajaju prva mjesta u Hrvatskoj, a neki rezultati su još i danas rekordi pojedinih natjecanja.   

Natjecateljska ekipa  Radio kluba Varaždin dobiva 1992. godine posebnu pozivnu oznaku 9A7A koja je postala pojam u radioamaterskom svijetu na kratkom valu i gotovo nema radioamatera na svijetu koji je makar malo radio na natjecanjima a da nije održao vezu s amaterima iz Varaždina. Dokaz tome je gotovo dvjesto tisuća veza u radioamaterskom dnevniku te ekipe.

Naravno da rezultati nisu došli sami od sebe, već je za to potrošeno stotine i stotine slobodnih sati da se izgradi jedna od najboljih natjecateljskih lokacija u Europi. 1994. godine uz veliki angažman Stjepana Šegovića  postavljena su još dva antenska stupa. Napravljene su monoband Yagi antene za 14 i 21 MHz impozantnih dimenzija, od kojih je jedna duga gotovo 20 metara i može se okretati, a 1996. godine postavljene su 4 fazirane vertikalne antene za 3,5 MHz za čije radiale je zakopano preko 1,5 km žice. Konstruktori Robert Šestanj Perić i Danko Tkalec izradili su novo snažno linearno pojačalo koje može raditi kontinuirano od 1,8 do 28 MHz-a. Iz firme KLM iz Amerike nabavljena je velika 4 elementna monoband antena za 7 MHz-a.

Radio klub Varaždin 1994. godine jedan je od osnivača Zajednice tehničke kulture Varaždinske županije i Grada Varaždina nakon donošenja Zakona o tehničkoj kulturi. Djelomično je putem novog oblika ustroja i financiranja tehničke kulture u Varaždinskoj županiji i Gradu Varaždinu  poboljšano financiranje programa Radio kluba Varaždin  posebno u sufinanciranju nabavke neophodne opreme. Za dugogodišnji rada i djelovanje Radio klub Varaždin prvi je među radioklubovima Hrvatske dobitnik državne nagrade Faust Vrančić za 1994. godinu.

Nižu se novi uspjesi Radio kluba Varaždin, 1994.  godine Varaždinci osvajaju drugo mjesto u Europi u World Wide kontestu  (najveće svjetsko natjecanje ), a 1995. su treći u Europi u WPX kontestu.

Godine 1996. Radio klub je proglašen najboljim u natjecanjima u Hrvatskoj. Osvojio je Hrvatski radioamaterski kup i Otvoreno prvenstvo Hrvatske telegrafijom (9ACW kontest), što ponavlja i 1997. godine.

Stalni članovi natjecateljske ekipe u to vrijeme bili su: Stjepan Đurin, Robert Šestanj Perić, Danko Tkalec, Siniša Puzak, Zvonko Horvat, Krešimir Kudumija, Eugen Čalopa, a povremeno im se pridružuju i Damir Piskač, Nenad Bogović, Mario Levanić i Darko Martinčević.

Uz rad, za boje Radio kluba Varaždin, mnogi amateri natječu se i u osobnim kategorijama i tu se ističu Stjepan Đurin s nekoliko vrijednih svjetskih plasmana u natjecanjima gdje se radi teleprinterom (RTTY), Robert Šestanj Perić prvi je u Europi u IARU kontestu telegrafijom, a Eugen Čalopa osvaja treće mjesto na Europskom prvenstvu na kratkom valu (EUHF championship) 1998. godine.

Osim natjecatelja koji koriste radiostanice, aktivan je i član Kluba Milan Božinović koji je stalni reprezentativac Hrvatske u amaterskoj radiogoniometriji. Godine 1997. na svjetskom prvenstvu osvaja deveto mjesto, što je do toga vremena najbolji rezultat Hrvata u toj disciplini. Član Radio kluba Varaždin koji živi u Zagrebu, Milan Drlić državni je prvak u telegrafiji.

Krajem devedesetih godina, pojavom mobitela, smanjuje se interes za prijenosne radiostanice; Ministarstvo pomorstva, prometa i veza predlaže zakone koji su posredno uzrokovali smanjenje članstva u Hrvatskom radioamaterskom savezu, a mlade sve više preokupira informatika i Internet, te dolazi do osipanja članstva. To se osjetilo i u Radio klubu Varaždin, ali i unatoč tome varaždinski klub je klub s najviše članova u Hrvatskoj posljednjih desetak godina (prosječno više od sto članova)

Sekcija 9A1HDE s 342 potvrđene veze s različitim državama svijeta je uvjerljivo prva na klupskoj rang listi u Hrvatskoj.

Na Otvorenom prvenstvu Hrvatske telegrafijom (9ACW kontest) 2000. godine članovi Radio kluba Varaždin osvajaju čak šest plaketa za prvo mjesto i to: Zvonko Horvat, Stjepan Đurin, Robert Šestanj Perić, Nenad Bogović, Mladen Bužić i Eugen Čalopa.

Početak dvadesetprvog stoljeća donosi nešto sređenije i lakše financiranje Kluba. Uz pomoć Zajednice tehničke kulture Varaždinske županije nabavljena je suvremena kratkovalna radiostanica Kenwood TS 870. Konstruktori su opet aktivni. Robert Šestanj Perić i kolege izradili su još jedno snažno pojačalo. Uz pomoć Nedjeljka Vevera iz Novog Marofa i uz  rad svih članova natjecateljske sekcije uređuju se prostorije iz kojih se rade natjecanja. Izrađena je sedam-elementna Yagi antena za 28 MHz-a. Informatičari Krešimir Kudumija, Siniša Puzak i ostali  rade. Većinom iz darovane opreme vrši se opremanje radnih mjesta u natjecateljskoj sekciji. Ona se povezuju u mrežu. Radio klub posjeduje vlastiti klaster spojen na Internet kako bi svi jednostavno mogli doći do najsvježijih informacija iz radioamaterizma.

Stjepan Job i Stjepan Đurin najviše se angažiraju na izradi još jednog antenskog stupa visine 20 metara.

Sav taj rad donosi i najbolje rezultate u povijesti Kluba.

U WPX kontestu (drugo svjetsko natjecanje po veličini u radioamaterizmu) Radio klub Varaždin je prvi u Europi telegrafijom za 2000. i 2001. godinu i europski rekorder. Isto tako 2002. godine, u tom natjecanju fonijom, Varaždinci su prvi u Europi i opet postavljaju europski rekord fonijom s 19.034.950 bodova u kategoriji stanica više operatora  ( Multi Single ). To su još uvijek važeći europski rekordi.

Na otvorenom prvenstvu Amerike (ARRL kontestu) Radio klub Varaždin je prvi u svijetu 2002. godine fonijom, a drugi i treći u svijetu telegrafijom 2002. i 2003. godine.

U najvećem svjetskom natjecanju radioamatera (World Wide kontestu) osvojena su treća mjesta u Europi telegrafijom 2000. godine i fonijom  2001. i 2002. godine.

Te uspjehe ostvarila je ekipa koju su sačinjavali Robert Šestanj Perić, Zvonko Horvat, Stjepan Đurin, Krešimir Kudumija, Eugen Čalopa, Darko Martinčević, Siniša Puzak, a pomagali su im i Danko Tkalec te Nenad Bogović. Te rezultate uočili su i strani radioamateri pa sada povremeno u ekipi rade i Johnny Johansen iz Norveške i Richard Riley iz Francuske koji su izrazili želju da rade s Varaždincima.

 

Od osobnih rezultata valja spomenuti uspjehe Eugena Čalope koji je svjetski prvak u WPX kontestu 2003. godine na 3,5 MHz-a i fonijom i telegrafijom i osvajač Hrvatskog radioamaterskog kupa za osobne postaje četiri godine zaredom od 2000. do 2003. godine, te Stjepana Đurina koji je u oštroj konkurenciji uspio osvojiti 2003. godine prvo mjestu u Europi u WPX kontestu fonijom u kategoriji 21 MHz. 

Da bi se postigli ti rezultati, uz same natjecatelje, potrebna je i velika pomoć rukovodstva Kluba gdje  se ističu predsjednik Kluba Josip Levatić, te članovi Antun Dobrotić, Zoran Čanić i drugi, a Radio klub Varaždin dobitnik je najvišeg priznanja Hrvatske zajednice tehničke kulture.

Veliki uspjeh Radio kluba Varaždin dolazi iz USA s datumom 30. siječnja 2004. godine  gdje  Američki savez radioamatera (ARRL) čestita članovima Radio kluba Varaždin sekcije 9A1HDE na godinama teškog rada i ujedno ih obavještava da su osvojili DXCC Mixed Top of the Honor Roll (tj. potvrdili veze sa svim postojećim državama svijeta) i da će pozivna oznaka 9A1HDE od sljedećeg mjeseca biti rangirana na samom vrhu Počasne liste radioamatera cijelog svijeta. Time centralna sekcija Radio kluba Varaždin s ukupno potvrđene veze s 353 različite države svijeta (od toga sve 335 postojeće države i 18 država koje su prestale postojati) zauzima uvjerljivo prvo mjesto u Hrvatskoj.

Tijekom 2004. godine podignuta je nova monoband antena za 21 MHz dužine gotovo 15 metara.

Krajem 2004. godine Radio klub Varaždin, nakon više od pola stoljeća djelovanja i rada te tridesetak godina rada u prostorijama na Trgu Bana Jelačića,  dobiva prostorije u ulici J. Križanića u Varaždinu u prostorima bivše vojarne zajedno s ostalim udrugama tehničke kulture Grada Varaždina. 

Slika 14 Članovi Izvršnog odbora Radio kluba Varaždin - 12. 12. 2004. godine slijeva: dr. Čanić, Horvat, Perić-Šestanj, Đurin (tajnik), Dobrotič (rizničar), Levatić (Predsjednik) i Čalopa (dopredsjednik)

Dodijeljene prostorije na korištenje priznanje su i zahvala stotinama članova Radio kluba Varaždin na dosadašnjoj aktivnosti i djelovanju na području tehničke kulture, ali i  veliki doprinos prostornim uvjetima rada članova Radio kluba 

Web by eSENTIO